Čovjek koji je strancu prodao Vijećnicu: Odlomak iz intervjua s Damirom Liscem po povratku u Sarajevo

Prije tačno trideset i osam godina u Sarajevu je izdato općinsko rješenje kojim se odobrava početak rada prvog caffe-bara. Iako su se općinski službenici bunili da u rješenju napišu englesku verziju ugostiteljskog objekta koji su u Sarajevu kolokvijalno zvali “kafić”, tadašnji gradonačelnik Braco Kosovac i predsjednik Centralnog komiteta BiH Rato Dugonjić naredili su da općinari zanemare zakon i postupe po želji vlasnika prvog sarajevskog kafića Damira Lisca.

Prije nego je otvorio kafić “Lisac”, Damir je već bio diplomirani pravnik, trostruki prvak Jugoslavije u motociklističkim trkama, briljantni prevarant koji je “prodao” zgradu gradske Vijećnice, te bio poznat po “švercu” seljaka za Italiju i uspješnom desetogodišnjem “biznisu” u Švedskoj. U novembru 1995. Lisac je sa suprugom i djecom otišao prvo u Njemačku a zatim u Sjedinjene Države. Kada se vratio u Sarajevo, u intervjuu za jedan medij kazao je da je došao “zauvijek i zauvijek”.

Starije Sarajlije tvrde da je noćni izlazak u Lisac sedamdesetih bila stvar generacijskog prestiža?

Moj rođak po majci Gogo Marjanović je izbrojao da je u 26 kvadrata kafića “Lisac” moglo stati 135 ljudi, a ispred kafića i na trotoaru Titove ulice oko hiljadu ljudi. Pošto je kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta, otvaranjem “Lisca” noćni izlasci su dobili novi oblik, jer su Sarajlije iz Parkuše dolazile kod mene, a poslije deset navečer sam ih “usmjeravao” na Logavinu u “Stari sat” kod Neđe Alihodžića. Tada je “Lisac” bio jedna vrsta generacijskog statusnog simbola, jer tu nisi mogao doći i popiti piće ako se nisi uklapao u društvo, kao što si mogao u kafani Park ili bifeima. Zato je to bila prva gradska kafana gdje je vršena selekcija i gdje su ljudi prolazili kroz jednu kulturnu katarzu. Ako ti kažem da za 15 godina rada kafane nije bila nijedna tuča, da su četiri konobara radila 13 godina, uvijek imali najveće plate u gradu i uplaćen radni staž, onda moraš priznati da je to bila jedna ozbiljna institucija.

Cijeli rat ste proveli u Sarajevu? Rat baš nije vrijeme za šalu, gine se, ljudi stradaju…

Ma kako nije!? Tada sam dosta, u psihološkom smislu, pomogao stanovništvu u svojoj mahali na Alifakovcu. Raja se bunila zbog izbjeglica sa Pala i Sokoca. I ja jedan dan kažem da sam bio u glavnoj komandi Armije i sa važnim ljudima iz SDA koji su mi prenijeli povjerljivu informaciju da je na Igman stigao do tada neviđeni top “Sultan” čiju cijev nosi stotinu ljudi i čija će jedna granata raznijeti čitave Pale tako da će se naše izbjeglice odmah vratiti kućama. I prođe deset dana, raja pitaju šta je više sa tim Sultanom? Ja im kažem da se trenutno dovlači armatura i beton jer je to tako veliki top da ne može stajati na zemlji jer tone i da vojska danima betonira dio Igmana. Prođe još deset dana, mahala već ljuta na mene jer nemam novih vijesti o “Sultanu”. I počnem ja psovati, ljut hodam oko kuća. Pitaju raja šta je bilo, ja im kažem da je zapelo u Konjicu. Granata za Sultana teška pet tona, a nema dovoljno vojske i naroda da je izguraju na Igman. Psuje, mahala, i narod i izbjeglice, ali ja opet nađem rješenje. Pošaljem nekoliko desetina ljudi zajedno sa familijama da se prijave u SDA i da ih pošalju da guraju granatu iz Konjica na Igman.

I kako se to završilo?

Neki su se ljutili, drugi čestitali. Pet dana kasnije stigla mi je pismena naredba da idem na kopanje rovova. Ali nisam otišao. Jedan od dvojice stolara koji mi je popravljao krov na kući u koju su udarile tri granate bio je vodič na kopanje. Ja ga pitam kako bi se mogao izvući? On kaže, donesi hranu iz hotela Nacional pred crkvu Svetog Ante i budi zadnji u redu kad se prijavljuješ. Ja došao i on mi kaže da bježim. Tako je i bilo.

Već je u legendu grada ušla priča o tome kako ste prodali zgradu Vijećnice?

Bio sam treća godina prava i učili smo u biblioteci u Vijećnici. Izašao sam da zapalim cigaru i vidim nekog stranca kako gleda Vijećnicu. Pitam ga bi li kupio zgradu jer sam ja dobar sa vlasnikom koji prodaje zgradu. Čovjek je bio rodom iz Busovače, ali je 25 godina bio u Americi u Chicagu i kupovao nekretnine. I on pristane, ja ga odvedem kod direktora biblioteke Mitra Papića koji prihvati zajebanciju. I ja sam sad pregovarao sa Papićem koji traži milion dolara, a Džoni, kako smo prozvali Amerikanca iz Busovače, spušta cijenu i dogovorimo se na oko 400 hiljada dolara, ali da meni dadne kaparu jer ja navodno garantujem posao. I Džoni mi fakat dadne kaparu, nekih deset hiljada dolara i ja pokupim svu raju sa fakulteta i odemo na more. Poslije nas policija pohvatala. Te vraćaj pare, ili ćeš u zatvor… Velika je frka bila.

Izvor: Sarajevska sehara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *