Ljetnje večer prekinula je strašna vijest: Desila se najveća katastrofa u historiji željeznica SFRJ

Toplo ljetnje popodne u Beogradu, 30. avgust 1974., poslednji dani raspusta… Na željezničkoj stanici postavljen je voz za Dortmund. Devet vagona. Gastarbajteri se vraćaju na svoje radne zadatke, a porodica, očevi, majke, braća, sestre, rodbina, mašu im sa perona.

Uvečer, stiže strašna vijest. U zagrebači “kolodvor” u 22.33 sati ušla je samo lokomotiva. Vagoni su se rasuli po skretnicama, isprevrtali su se, zgužvali. Dogodila se najveća katastrofa i u historiji jugoslovenskih željeznica, takva nesreća kakvu hitne službe nikada nisu iskusile. Tijela su bila svuda, po pruzi, olupinama, a potom i po hodnicima bolnice… Danima su ih sakupljali u limene kofe, pokušavali da ih identifikuju, makar prebroje. Na kraju, brojali su samo stopala i izbrojali najmanje 155 mrtvih, prenosi Telegraf.rs.

Ironija sudbine

Ironija sudbine je da su oni koji su preživjeli smješteni, između ostalog, u hotel “Beograd”. Bili su u šoku poslije strave, slušanja jauka i preskakanja mrtvih, čekajući svoje najbliže, koji su hitno došli da vide, jesu li živi ili mrtvi.

Voz je išao iz Atine, međutim, najviše putnika bili su ljudi iz Beograda i okoline. A tada informacije nije bilo moguće tako lako dobiti. Osim, na licu mjesta, pa ako treba i vukući sluđene ljekare za rukave… Zabuna je bila veća što su dva voza krenula za Zagreb u razmaku od pola sata. Tako se sutradan na mjestu nesesreće obrelo više od 300 ljudi koji su došli samo s jednim pitanjem…

– Razumijem ljude koji ovdje dole neprestano pitaju: “Nađite mi brata”, “Nađite mi ženu” ili sl. Oni čak žele da vide te umrle. Smatraju da bi ih najranije ili najprije mogli prepoznati. To uopšte ne dolazi u obzir. Ti su svi mrtvi do te mjere promijenjeni da je veoma teško i nama da se snalazimo, a kamoli da ih neko drugi prepoznaje. To uopšte ne dolazi u obzir da se oni pokazuju – pričao je jedan od ljekara tada pred TV kamerama.

Poginulo je preko 160 ljudi. Neki nikada nisu identifikovani i položeni su u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Više od stotinu bilo je povrijeđeno.

Šta su mogli da rade nesretni rođaci i porodica, koji su pristigli u Zagreb ne bi li otkrili subinu svojih najmilijih? Da se prisjete: Kakvi su im zubi, gdje su imali plombe, da li su imali neke lomove, operacije, da kažu boju očiju, boju kose, jesu li patili od čira, kamena u bubregu… DNK analiza u to vreme nije se radila.

Tijela doslovno samljevena

Ljekari kažu da su tijela bila doslovno samljevena. Trebalo je razdvojiti ih, identifikovati i, na kraju, predati porodici da ih dostojno sahrane.

– Dajte mi, makar, samo jedan palac, da njega sahranim – prepričavao je u dokumentarnom filmu HRT jedan od svedoka ovih događaja vapaj koji je slušao.

Jedna žena je sa kćerkom došla taksijem iz Beograda. Pošto poto htjele su da saznaju sudbinu svog, muža, oca – konduktera koji se kući vratio u kovčegu.

Od života i smrti putnike su dijelili metri. One najmilije, koje su do tog trenutka gledali žive i zdrave, mogli su u sljedećem momentu samo da zagrle mrtve. Pričalo se da je jedan muškarac, sa ženskom tašnicom oko ruke, izašao iz vagona smrti, a onda nedjeljama tumarao, čekajući da dobije tijelo svoje voljene.

O tome kako je izgledala kobna vožnja svjedočio je nakon nesreće za “Večernji list” putnik Milan Ivoš.

– Možda desetak minuta prije nesreće izašao sam iz kupea da malo protegnem noge u hodniku. Tu sam našao saputnika s kojim sam popušio cigaretu. Odjednom, naš vagon postao je kao brod i počeo je jako da se ljulja. Zagrlili smo se da ne padnemo. Tada je počeo pakao. Vagon se prevrnuo, ali nastavio je da kliza bočnim dijelom, gdje su prozori. Iz kupea, u kojem nas je bilo sedmoro, začuo se vrisak i zapomaganje. Konačno, sve je stalo, i počeo je da nas guši dim. Vrata kupea nisu se dala otvoriti, pa smo razbili staklo i ušli. Prišao sam supruzi Dragici i počeo da je izvlačim. Na moj užas vidio sam da ne pokazuje znakove života. Mislio sam da je onesviješćena, no nažalost bila je mrtva. Sjedio sam pokraj njenog tijela i tek tada spoznao da je raskomadana. Više nisam imao snage da pomognem drugima – ispričao je putnik čuvenom novinaru hronike Mladenu Stražimiru.

Stražimir je nakon ovog, teškog zadatka, često ponavljao “Tamo je trebalo da bude streljački vod”.

I to ne za nesrećnog mašinovođu i njegovog pomoćnika, već za ljude lešinare.

Dok su hitne službe, putnici i željezničari spašavali putnike, na stanici su se pojavili i oni koji pljačkali žrtve. Preskakali su bez trunke sramote krvava tijela, izlomljene kosti, spržena lica i odnosili novac, nakit, sve što je materijalno bilo vrijedno.

Ovaj novinar ugledao je tada najpotresniju scenu u životu – jedna majka krenula je da dopuzi do svog deteta i izdahnula.

Za nesreću osuđene mašinovođe

Oni koji su imali sreće da prežive, vratili su se kući. Makar i sa 200 dinara u džepu.

– ŽTP dosad je organizovalo prevoz oko 100 putnka, 90 u razna mjesta u našoj zemlji i 10 u inostranstvo. Onima kojima je to bilo potrebno kupljena je i odjeća, a svaki putnik dobio je po 200 novih dinara za najnužnije troskove – dio je TV izveštaja iz 1974. godine…

Za nesreću osuđene su mašinovođe. Nije bilo dileme da su oni izazvali nesreću, bilo da im je koncentracija do te mjere opala bilo da su, doslovno zaspali. Jer, nemoguće je da su prošli pored crvenog signala i u stanicu ušli brzinom od oko 100 kilometara na sat, iako je bilo dozvoljeno 90. Mašinovođa Nikola Knežević je dobio 15 godina zatvora, a njegov asistent Stjepan Varga osam.

Ono što nije bila njihova greška, jeste preopterećenje – veliki broj radnih sati i možda čak i želja da se bržom vožnjom nadoknadi kašnjenje.

Ipak, kao i svaki tako veliki i tragičan događaj, i ovaj je bio obavijen teorijama zavjere. Bilo je i onih koji su sve to stavili u nacionalni kontekst – takva nesreća u kojoj su poginuli ponajviše ljudi porijeklom iz Srbije desila se svega tri meseca nakon Hrvatskog proleća. Spominjale su se sabotaže, opijenost mašinovođa, iznenadno pomijeranje skretnica… Ali, ono što je ipak stvar čiste fizike, jeste činjenica da slabašna infrastruktura nije mogla da podnese tolike sile. Voz je uletio u skretnicu duplo većom brzinom od dozvoljene i željeza se raspala.

Lokomotiva je poslije ove nesreće još radila, u pitanju je masivna “dizelka”, kakve se još mogu vidjeti i na našim prugama. Kada je završila svoj radni vijek, ona je smještena u muzej Hrvatskih željeznica.

Izvor: Avaz

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *