Istinita priča: ”Bavila sam se erotskim plesom, kako bih mogla prehraniti kćer!”


Mama – zazvala me moja desetogodišnja kći Vanja. Glas joj je zvučao prilično uznemireno i trgnuo me iz razmišljanja.

Zbrajala sam režije, a od naših ukupnih izdataka svaki mjesec zavrtjelo bi mi se u glavi. Stan, struja, voda, školski pribor, odjeća… svaki sam se mjesec pitala kako zapravo spajam kraj s krajem. Moja plaća nije bila mala i svako malo sam pomislila da ne znam s novcem.

Koliko god sam pokušala smanjiti troškove, novac je naprosto nestajao iz mog novčanika. Iako na nama nisam štedjela, ni sebi ni kćeri nisam priuštila nikakav luksuz. Umorna od pretakanja iz šupljeg u prazno, rukom sam prešla preko lica. Zabrinutost se vidjela na meni, a to si nisam smjela dopustiti. O mom svježem izgledu ovisio je moj posao, plaća, naš život.

– Mama – Vanja me ponovno zazvala, ovaj put malo glasnije.

– Da? Trebaš me? – okrenula sam se prema njoj.

Kad sam vidjela ozbiljan izraz lica svoje kćeri, i sama sam se zabrinula. Vanja je stala ispred mene i gledala me ispitivački, pomalo čak i optužujući.

– Što se događa? – upitala sam puna slutnje.

Znala sam da će doći dan kad ću s kćeri morati razgovarati o svom poslu, ali nisam mislila da će to biti tako brzo. Počela sam to raditi upravo zbog nje, a sada ne znam kako svoje dijete pogledati u oči i reći mu “da, plešem polugola pred muškarcima, a oni mi stavljaju novac u gaćice”.

Ni sa susjedima se nisam puno družila, znala sam da su tradicionalni. Moj bi posao osudili, kao da žive u osamnaestom, a ne u dvadeset i prvom stoljeću. Vanju sam na sve moguće načine htjela zaštititi, ali prije ili kasnije, znala sam, doznat će istinu. Netko će se već pobrinuti za to.

– Djeca mi se rugaju – rekla je sa suzama u očima.
– Zašto? – obuzeo me strah.

– Govore da za život zarađuješ skidanjem, da muškarcima pokazuješ tijelo, grudi.
Zagrlila sam je i posjela u krilo. Iako sam bezbroj puta zamišljala ovaj razgovor, u ovom trenutku nisam bila spremna za njega. Vjerojatno se većina ljudi baš tako osjeća kad dođe vrijeme da se istini pogleda u oči. Što joj reći? Za mene je to bio samo posao, ali ne i za druge ljude.

– Moj posao nije kao i ostali. Ne znam hoćeš li razumjeti… – počela sam.
– Hoću – odlučno je odgovorila.
– Što podrazumijevaš pod skidanjem? – upitala sam.
– Govore da plešeš gola. Petra kaže kako njezina mama trvdi da to sigurno nije sve i nije joj drago što se družimo – rekla je otvoreno.
– Vjeruj mi, nikad se ne skidam. Barem ne onako kako ti to žele prikazati. I to je sve. Plešem da zaradim za nas dvije, a nakon posla idem kući. Što god ti govorili, nikad se nisam skidala pred muškarcima niti im pokazivala grudi – objasnila sam, ali nisam bila sigurna da je shvatila.
– Dakle, lažu mi? Ne skidaš se? – upitala je puna nade.
– Skidam se, ali ne dogola. Uvijek na sebi zadržim kostim, kao kupaći.
Nisam znala je li je odgovor zadovoljio. Vanja se zamislila i nekoliko sekundi šutjela. Bojala sam se reakcije svoje kćeri. Ne bi bila prva koja će osuditi moj posao. Čak su mi i neke prijateljice, kad su doznale čime se bavim, okrenule leđa.
Lako je osuđivati ljude koji se ne mogu braniti, pomislila sam. Ni ja ništa ne mogu protiv ogovaranja. Znala sam to čim sam počela raditi u noćnom klubu, ali nadala sam se da će ti zli jezici poštedjeti moju kćer.
– Zašto to radiš? Zašto kao i druge mame ne radiš u uredu? – naivno je upitala.
– Da prehranim tebe i sebe, da mogu platiti stan, režije. Druge mame imaju muževe, dvije plaće u kući. Ja nisam mogla pronaći posao kojim bih zaradila dovoljno za naše troškove, a da istodobno puno vremena provodim s tobom. Prije nego što sam s ovim počela, bile smo gladne – tiho sam rekla.
– Znam, sjećam se.
Vanja je tada bila mala, no očito je zapamtila dane kad nije imala nijednu igračku.
– Ne sramim se svog posla, a ni ti ne bi trebala – pogladila sam je po kosi.
– Samo sam željela znati istinu, a sada se idem igrati. Znam što ću im odgovoriti.
– Molim te, ne raspravljaj se s djecom. Ne izazivaj svađe!
– Neću, ali ako ponovno počnu, odgovorit ću im. Reći ću im da si ti dovoljno lijepa da se možeš skidati, a njihove su mame debele i nitko ih ne bi htio gledati. Pa neka se ljute na mene koliko god hoće – briga je nestala s njezina lica.
– Povrijedit ćeš prijateljice?
– Ni one nisu mislile hoće li povrijediti mene.
Samo nekoliko trenutaka kasnije odlepršala je u park. Skuhala sam si jaku kavu jer mi je trebalo nešto što će me dignuti. Istodobno sam i odahnula. Moja je kći sada znala istinu i nije me osuđivala. Pao mi je veliki kamen sa srca.
Od malih nogu učila sam je skromnosti, poštenju, časti. Odgajala sam je tako da ne okreće glavu od tuđe patnje, da pomogne svakome kome može. Svako malo u stan bi donosila bolesne ili ranjene životinjice koje je putem pronašla. Kad bismo ih izliječile, puštale smo ih natrag u prirodu. Moje dijete imalo je dobru dušu i veliko srce, pomislila sam i osmjehnula se. Otpila sam gutljaj kave i uzdahnula. Sjećanja su se vraćala, a ja ih nisam mogla ni željela odagnati.

Do srednje škole živjela sam u siromašnom selu. Svoje odrastanje ne bih poželjela ni jednom djetetu. Cijelu osnovnu školu pješačila sam deset kilometara po kiši, snijegu, žegi i nikad nisam zakasnila na nastavu. Znala sam samo za rad, malo je vremena ostajalo za igru.
Nitko nije bio sretniji od mene kad je došlo vrijeme da krenem u srednju školu. Tada sam se odselila iz roditeljskog doma i došla u grad. Moji su me smjestili u učenički dom. Završila sam je s najboljim ocjenama i odmah našla posao. Istina, htjela sam studirati, no mislila sam da ću to moći i uz posao.

A onda sam upoznala Nikšu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Za mene nije postojao nitko osim njega, odsjećala sam se kao da hodam po oblacima. Lijegala sam s njegovim imenom na svojim usnama, budila se sa smiješkom. Bila sam uvjerena da je i on silno zaljubljen u mene, no kad me nakon godinu dana ostavio, shvatila sam da se tek poigrao sa mnom. Tada se moj svijet srušio.

Samo nekoliko tjedana kasnije doznala sam da čekam dijete. Bila sam spremna moliti ga, preklinjati da se predomisli. Po svaku cijenu željela sam da budemo obitelj pa sam ga nazvala i tražila da se nađemo.

Nikša je nevoljko pristao, a nada se vratila u moje srce. Žurila sam na sastanak s njim i vjerovala da će se sve promijeniti čim čuje da će postati tata. Kad sam ga ugledala, srce mi je od uzbuđenja zamalo iskočilo iz grudi. Nakon nekoliko njegovih suzdržanih rečenica uspjela sam izgovoriti.

– Trudna sam!
– Što ja imam s tim? To je tvoj problem, riješi ga kako znaš. Ne misliš valjda da ćemo se zato pomiriti? Uostalom, imam novu djevojku – hladno je odgovorio.

Nije ni čekao da nešto kažem, ustao je i otišao. Poput kipa sjedila sam sama za stolom, a sve moje nade rasplinule su se poput balona od sapunice. Ne znam kako sam toga dana došla do stana. Jedva sam hodala, a lice mi je bilo okupano suzama. Od tada mi je svaki sljedeći dan postajao sve gori. Nisam željela ubiti svoje dijete pa sam trudnoću skrivala koliko sam mogla. No kad je moj trbuščić narastao, dobila sam otkaz. Počela je kriza, otkazi su se dijelili svakodnevno, a i moja je tvrtka, objasnili su mi, imala višak ljudi. Među njima bila sam i ja, buduća samohrana majka.

Bez posla u gradu u kojem trebam jesti i plaćati najamninu, nisam imala budućnosti. Zato sam se vratila roditeljima na selo, a tamo je bilo još gore. Moji su bili ljuti na mene, uvrijeđeni jer sam ih osramotila pred selom. A susjedi su me ogovarali. Bilo mi je nepodnošljivo trpjeti te poglede, šaputanja meni iza leđa. Mama mi je dala cijelu svoju ušteđevinu pa sam se ipak vratila u grad.

Bila sam na dnu. Prvo vrijeme živjela sam kod Mirne, prijateljice iz srednje škole. Roditelji su joj kupili dvosobni stan u kojem je bilo mjesta za sve. Nije dopustila da se odselim ni kad se Vanja rodila. Mirna je bila konobarica u noćnom klubu i preko dana mi uvijek rado uskočila, pričuvala Vanju. U to sam vrijeme radila sve što mi se ponudilo: čistila zgrade, radila kao konobarica, pomoćna kuharica. Padala sam s nogu od umora. Danju sam za malo novca puno radila, a noćima plakala.

Nalazila sam se u krugu iz kojeg nije bilo izlaza. Ponadala sam se da bi nam Nikša htio pomoći, no doživjela sam još jedno razočaranje. Kad sam ga nazvala i još jednom se našla s njim, grubo me otjerao od sebe.

– Tako si naumila živjeti? Roditi dijete pa me proganjati za alimentaciju? Htjela si roditi, sad se i brini o maloj – rekao je.
Nije htio ni vidjeti svoju kćer, a kamoli joj nešto kupiti. Bio je u ozbiljnoj vezi i nas dvije smo mu samo smetale.

Duša me boljela dok sam gledala drugu djecu koja imaju sve. Radila sam po cijele dane, a Vanji ništa nisam mogla kupiti. Sav novac odlazio bi na hranu i pomoć u plaćanju režija. Bila sam iscrpljena, no moje lice je još uvijek bilo mlado i lijepo, a tijelo vitko unatoč porodu. Ljepota mi je, odavno sam shvatila, samo smetala. Osjećala sam požudu muškaraca i ljubomoru žena, zbog toga sam nerijetko ostajala bez društva i posla. Nigdje me nisu htjeli.
– Što da radim? Ubijam se od posla, a zaradim samo za golu egzistenciju – požalila sam se Mirni.

– Kod mene u klubu traže plesačicu. Zašto ne bi pokušala? Radiš samo tri večeri tjedno, a plaća će ti biti puno bolja. Dobivat ćeš i bogate napojnice – ponudila mi je.
– Kakve plesačice traže?
– Erotske.

– Znaš da nisam tako odgojena. Što bi ljudi rekli? – odgovorila sam uvrijeđeno.
– Ne vidim da od tog tvog odgoja možeš živjeti. Brojne djevojke tako počnu. Imaš prelijepo lice i tijelo. Uvjeravam te da ćeš vrlo brzo biti kraljica, a ne kurvica kako ti to zamišljaš. Ljudi jednostavno imaju pogrešnu sliku o erotskom plesu. Nećeš se baviti prostitucijom, samo ćeš plesati. I zašto ljudi ne bi uživali u ljepoti tvog tijela?

– Ja sam majka, ne želim da me se Vanja jednoga dana srami – na stol sam stavila svoj najjači argument, na koji je moja prijateljica prasnula u smijeh.

– Sramit će se kad vrlo brzo shvatiti koliko se razlikuje od svojih vršnjaka. Nemaš ništa, a nema ni ona. Nema igračke kojima bi se hvalila, nosi odjeću koju ti netko pokloni. Znaš i sama koliko su djeca okrutna. Misli na nju, ne na svoj odgoj – rekla je i upitno me pogledala.
Na taj način nisam razmišljala. Mislila sam da mi je suđeno silno se truditi i jedva preživljavati. Smatrala sam se pehistom koji u životu nema sreće. Mirna me pokušala uvjeriti da našu sudbinu uzmem u svoje ruke. Obećala sam joj da ću razmisliti.

Kad sam te večeri legla u krevet, oči su mi opet bile pune suza. Siromaštvo, neimaština i previše posla su me ubijali. Pitala sam se što Mirna zapravo misli o meni kad mi je ponudila takav posao. U glavi mi je vladala velika zbrka. Zaboljelo me kad je rekla da će me se kći sramiti jer joj ništa ne mogu kupiti. Nisam imala nikakav život i možda su baš te riječi prevagnule. Zarađivala sam samo mrvice i pokušavala biti zadovoljna. Bezuspješno. Da nije bilo moje prijateljice, Vanja i ja ne bismo imale gdje živjeti.

Te sam noći dugo plakala. Bila sam svjesna da sam dotaknula dno iz kojeg se sama ne znam uzdignuti. Moja kći je bila bez igračaka, lijepe odjeće. Trudila sam se stvoriti život i sebi i njoj, a objema sam stvorila pakao. Kad sam ujutro ustala, pogledala sam se u ogledalo. Nisam znala trebam li biti zahvalna na svojoj ljepoti ili je proklinjati. Pomislila sam kako Mirnin prijedlog zapravo i nije tako loš.

Pogledala sam Vanju, spavala je poput anđela. Ništa mi neće biti ako odem tamo na razgovor. Moja kći zaslužuje bolji život – rekla sam sama sebi, no nisam se tada do kraja uvjerila.

Još sam se neko vrijeme lomila. Dani su prolazili, a ja ponekad pomislila kako bi bilo najbolje da me nema. U sljedećem sam trenutku poželjela biti bezobzirna, gaziti preko leševa, u trećem se zgrozila nad sobom i takvim razmišljanjima. Ipak sam slomila ponos i jedne večeri ušla u taj klub. Iznenađena sam gledala oko sebe jer moja je predodžba tog mjesta bila sasvim pogrešna. Nije to bio klub s prigušenim crvenim svjetlima i separeima u kojima gosti pozivaju djevojke k sebi. Sasvim običan noćni klub u kakve sam nekad i sama zalazila.

– Stigla si? – Mirna se nasmijala kad me ugledala.
– Jesam – tiho sam rekla.
– Pozvat ću gazdu.
– Nemoj još.
– Dunja, ovo nije javna kuća. Ne bih ti ni ponudila posao da mislim kako je to nešto ružno, nemoralno. Dođi, častim te pićem – rekla je.
– Može. I znam da mi želiš najbolje. Zahvalna sam ti na svemu – umirila sam i sebe i nju.

Neko sam vrijeme sjedila za šankom i pažljivo promatrala kako djevojke plešu. Uvijanje oko šipke, zanosno njihanje vitkim tijelima nije bio posao iz mojih snova, ali tješila sam se da su djevojke odvojene od gostiju, dovoljno daleko od njihovih požudnih pogleda. Pomislila sam da možda neću znati tako plesati, no odvažila sam se.

– Razgovarala bih s gazdom – rekla sam Mirni.

Moja je prijateljica s odobravanjem kimnula glavom. Ubrzo je nestala u stražnju prostoriju, a kad se vratila, pozvala me da pođem za njom. Nije mi bilo ugodno, bila sam napeta, uznemirena. Glavom mi je prolazilo sto dvojbi. Budem li striptizeta, kći će me se sramiti. Nastavim s poslovima koje sam dosad radila, opet će se sramiti jer joj ništa ne mogu priuštiti. Što imam izgubiti? Otvorila su mi se jedna vrata, mogućnost da napokon normalno živim, hrabrila sam se.

Pomislila sam da me možda gazda neće htjeti. Ipak imam dvadeset i pet godina, rodila sam, a svi gosti sigurno žude za mladim, tek propupalim tijelima. Već s nekoliko riječi me razuvjerio. Prije nego što sam dobila posao, tražio me da zaplešem pred njim. Znalačkim okom promotrio je moje tijelo. Iznenadila sam se kad me primio, a kad sam čula svotu koju mi nudi za samo tri večeri tjedno, oči su mi se caklile od sreće. Od te se večeri moj život počeo mijenjati. Kolegice su me učile zanosnom njihanju bokovima, a ja sam s lakoćom upijala. Nervozno sam očekivala i svoj prvi nastup.

– Ne gledaj u goste. Zamisli da si sama. Kad stekneš samopouzdanje i shvatiš da je to samo posao, sve će biti lakše – rekla je Sonja, jedna od plesačica.
– Ipak se ovaj posao razlikuje od svega što sam dosad radila – odgovorila sam.
– Razlikuje se i plaća. Sve smo mi počele zbog novca, no kasnije ti se erotski ples uvuče pod kožu – umirila me.

– Imam osjećaj da ću umrijeti od srama – priznala sam.

– Nijedna još nije umrla za šipkom, pa nećeš ni ti. Žena je rođena da joj se dive, ovakvo božansko tijelo treba pokazati. Pa što ako će te netko vidjeti polugolu? Itekako ćeš to naplatiti – nasmijala se.

Bojala sam se da će me hrabrost ostaviti kad se popnem na pozornicu, u trenutku kad mi bude bila najpotrebnija. Nije lako izaći pred gomilu muškaraca u toj oskudnoj odjeći. Prije izlaska gledala sam kolegicu kako pokazuje svoje čvrsto tijelo. Vrtjela se oko te šipke s takvom lakoćom kao da je rođena s njom. Zavidjela sam joj na miru, seksepilu kojim je zračilo njezino lice.

Njezin je ples kratko trajao, barem mi se tako činilo. Dok sam izlazila na pozornicu, promotrila sam lica gostiju. Nisam vidjela nikog poznatog i laknulo mi je. Od treme su mi usnice bile suhe, a dlanovi znojni. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti, napetost se mogla rezati u zraku. Na prve taktove glazbe uhvatila sam se šipke i osjetila kako se sa svakim novim taktom opuštam. Poslije samo nekoliko pokreta zaboravila sam na sve. Poslušala sam kolegicu i zamislila da sam sama.

Kad sam završila s nastupom, nagradili su me pljeskom. Nekoliko mi je muškaraca stavilo novčanice u moje vruće hlačice. Nitko nije ni pokušao biti nepristojan, pravila su ovdje bila jasna. Kad sam sišla s podija, Sonja me zagrlila. Oči su joj bile pune suza.
– Uspjela si – rekla je ganuto.

Dalje se sve odigravalo nevjerojatnom brzinom. Tri večeri tjedno sam plesala, a u obilju slobodnog vremena uživala na sve moguće načine. Za svoju sam kćer odjednom imala i novca i vremena. Samo dva mjeseca kasnije imala sam dovoljno da unajmimo stan i zahvalimo Mirni na svemu što je učinila za nas.

Najzad sam pristojno živjela. Moja kći je imala svoju sobu koju sam vrlo brzo napunila igračkama. Istina, za najam trosobnog stana plaćala sam pravo bogatstvo, no novac mi više nije bio problem. Zahvaljujući erotskom plesu više nisam trebala brinuti hoćemo li dijete i ja sutra imati za kruh. Ni sebe nisam zapostavila, njegovala sam svoje tijelo, odlazila u teretanu, vježbala i naučila sve tajne erotskog plesa.

Opuštala sam se sve više i istinski počela uživati u svom novom poslu. Prvi put sam istinski bila sretna. Strepila sam jedino od reakcije svoje kćeri kad jednom dozna čime se bavim. Pet godina već plešem i stekla sam dobro iskustvo. Znala sam kako zadržati pohotne poglede na svom tijelu i uživala sam u tome.

Zahvaljujući dobrim napojnicama, zaradila sam dovoljno novca i kupila sebi i Vanji manji stan. Najamnina koju sam plaćala za podstanarstvo bila je jednaka rati pa sam uzela kredit. Kako bih stan i namjestila, umjesto tri, počela sam plesati po pet ili šest večeri u tjednu. Obećala sam si da ću napraviti nešto u životu.

Pomisao na moju kćer za to mi je davala dodatnu energiju. Ona zaslužuje bolji život, ne treba saznati kako život može biti težak, prolaziti sve što sam ja prošla, mislila sam.
Iako sam se bojala osude okoline, nisam se više sramila svog posla. Očvrsnula sam toliko da više ni na koga nisam obraćala pažnju. Uzdignute glave kroz život sam išla samo naprijed, s velikim ciljem ispred sebe: da svojoj kćeri pružim sve.

Mogu me osuđivati samo gori od mene, oni koje život nikad nije natjerao da zatome ponos kako bi opstali. Borila sam se za nas dvije i pobijedila. No što kad Vanja dozna čime se bavim, često sam pomislila i protrnula.

Sada više za to nije bilo razloga. Moja kći zna čime se bavim i ne osuđuje me. Veliki mi je kamen pao sa srca. Mržnju ili sram u njezinu pogledu ne bih izdržala. Sve bih učinila da je zaštitim. Uostalom, već sam se odrekla života, zatomila ženu u sebi. Dok su me muškarci gledali kako se izvijam, sigurno ni jedan nije pomislio da me muška ruka godinama nije dodirnula. Jedini koji je to naslućivao bio je Gordan, gazda kluba u kojem sam radila. Kad me nekoliko puta pozvao da izađemo, odbila sam ga.

– Moraš imati život. Vanja će odrasti, a tebi godine prolaze. Zašto ne bi imala nekoga pored sebe? – upitao me svako malo.

Godinama sam potiskivala takva razmišljanja, a sada vidim koliko sam pogriješila. Jedno me razočaranje odvelo do dna, no budem li se bojala drugog, više nikad neću osjetiti što to znači biti žena. Zato sam se odvažila na još jednu promjenu u svom životu i pitala Gordana želi li još uvijek izaći sa mnom.

Pokazalo se da sam i u drugoj životnoj borbi izišla kao pobjednica. Gordan je bio vrlo ugodan i pažljiv. Muškarac za kojeg sam čuvala poseban ples. Kad sam shvatila da smo zaljubljeni preko ušiju, pred njim sam otplesala svoje najveće umijeće, ples srca i tijela. Drugima sam svih ovih godina izlagala tijelo, ali ne i dušu. Nju sam ljubomorno čuvala, a sada sam napokon dočekala i sreću. Znam da posao kojim se bavim nije nešto čime bi se ijedan suprug volio pohvaliti, no Gordan je drukčiji od ostalih muškaraca.

Život je, shvatila sam, borba i u toj su borbi sva sredstva dopuštena. Nikoga nisam zakinula time što sam čari svoga tijela iskoristila da bi Vanji i meni bilo dobro u životu. Danas sam majka, supruga i plesačica koja zarađuje zanosnim pokretima svoga tijela. Na putu je i moje drugo dijete pa neću još dugo moći plesati, ali ponosna sam na sve što sam u samo nekoliko godina stekla. Često pomislim kako je cijeli život jedan veliki ples. Treba znati plesati kroz dobre i loše faze, uvijek ga činiti ljepšim.

izvor: jutarnji.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *