Čempres

Lupio bi kakvu glupost, priča mi, onako nesvjesno, samo bi izletila iz njega. I ona, dal’ ljuta dal’ u šali, bi mu znala reći da sam sebi rupu iskopa i da upadne u nju. Nakon toga bi ga zakopala i čempres posadila na tom mjestu. Kao, time bi sam sebe kaznio, gora kazna mu ne treba. Čempres bi izrastao do neba, nikad se ne bi iskoljebao ispod njega. Eh, falio bih ti, on bi joj se inatio, ti bi svaki dan dolazila i zalijevala ga i pričala s tim čempresom, čežnjom i kajanjem izjedana. Ne možeš ti, bona, bez mene, uporan bi bio, nastojeći izvući iz nje da sve joj je na svijetu. I to mu je, veli, često govorila, to mu je značilo više od svega. No, želio je i u tim situacijama to čuti, kad bi i ljuta bila..No, u takvim njihovim igricama i peckanjima, redovno bi gubio, nekad bi se sam povukao, al’ većinom bi ga nasukala, izigrala. Zato je i volim toliko, između ostalog. To mi reče, onako uz kahvu, dugo se nismo ni vidjeli. I ko o kome, on o njoj. Zato je i volim toliko, zato te i gnjavim pričajući o njoj, nastavio je. Nije tip žene koja se na silu smije, reda radi, koja te lažno ljubi, koja glumi neku drugu. Ona je tip žene u koju se muškarac ludo zaljubi, pa joj život svoj podari, a kamol’ srce svoje, ruke, usne..Ona je žena čiji smijeh pravo iz srca dolazi, ona kada voli onda voli do neba, ali kada zamrzi onda je gotovo zauvijek. Ona je žena u koju se tako lako zaljubiti, voljeti je zna biti i teško, no srce joj jednom daj, biće kod nje do sudnjeg dana…Ali, baš do sudnjeg dana.
Slušam ga. I gledam ga. Doživio ju je. I ima je. I grli je i grli ga. Ljubav, istinska, bezuslovna. Ona ljubav, koju svi sanjaju, koju čekaju, kojoj se nadaju. I vidi se to na njemu, svaki njegov pokret to govori. Zna ga cijelog života, nikada takav nije bio. Miran, a opet kao da je bomba tempirana. Snenog, haman melanholičnog pogleda, a opet neka iskra, neki žar u oku, kojeg nikada imao nije. Gledam ga, a u meni i nada i vjera. Budne, dugo i spavaše u meni. Sada opet budne, jer vidim tu iskru, osjetim je. I vidim i osjetim sve ono u što i sam vjerujem, što sanjam i čemu se i sam nadam.
Vraćajući se kući, namjerno krenuh dužim, zaobilaznim putem. Upravo u tom pravcu, naići ću na park, čije rubove krase veliki, lijepi čempresi. Onako pod dojmom, slika mi čempresa ostala. Taj detalj, iz cijele njegove priče. Ni koliko je lijepa, niti kako ima prelijep osmijeh, niti kako ima topli, čvrsti stisak ruke. Jeste, sve jeste tako. Al’ meni nešto ostao taj čempres, taj detalj priče o njima dvoma. I tačno i njega vidim, kopa sam sebi rupu, u koju će sići u narednom trenutku. Vidim i nju, sa mladim čempresom, kojeg će zasaditi na tom mjestu. Pa i dolaziti svakog božjeg dana, zalijevati ga i pričati s njim, dal’ jutrima maglovitim, dal’ noćima dugim. I sva ta njihova igra riječi, to peckanje, baš kao metafora. Najljepša, najjasnija metafora, koju bi neki vrli pjesnik iskoristio i opisao bi ju, riječi bi same tekle. Opisao bi ljubav. Istinsku, bezuslovnu. Svaki trenutak njen, svaki dan njen. Ljubav, koja nije samo topli pogled, samo zagrljaj, samo čvrsti stisak ruke, samo poljubac, samo dugi razgovor u šetnji, samo sreća, samo sudbina, samo povjerenje, samo strast, samo želja, samo poštovanje..Ljubav, koja je to sve. Sve.
I da. Zaista me dočeka. Red cijeli visokih, urednih i lijepih čempresa, sve rubom parka. I sjedoh na prvu klupu, tek toliko da jednu zapalim. I da slavim, jer opet su budne u meni. I nada i vjera. Zahvaljujući prijatelju, zahvaljujući njoj, zahvaljujući čempresu. Opet su budne, obje, opet će me jutrima buditi i noćima grliti. I čekati sa mnom, čekati zagrljaj, topli pogled i najljepši osmijeh. I neke naše čemprese. I neke naše snove, neke naše priče. I naša maglovita jutra, naše duge noći. Čekaće sa mnom koliko god bude trebalo.
Piše: Edin Šatara
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *