Voljene naše…

Pisao je M.Gorky o majci, pisali su Jesenjin i Puškin, ruski velikani, o ženama, o ljubavima svojim koje imaše i o kojima sanjaše. Pisaše mnogi i o sestrama svojim i kćerima rođenim, najrođenijim. Lijepo, prelijepo, najljepše, iz srca muških tekle su riječi, tekli su stihovi, žuborili poput potoka planinskog. Baš onako kako i jeste u svim srcima, našim muškim. Da ne spominjem sve ostale, slikare, muzičare, vajare…da ne spominjem i obične ljude, nikada krunisane slavom velikih umjetnika, koji i pisaše i crtaše, koji i dan danas pišu, crtaju i pjevaju svojim ženama voljenim. Niti mogu poput njih, a volio bih da mogu. Niti ljepših riječi imam, a volio bih da imam. Možda srce imam poput njih, možda me ista ljubav i ista snaga vode, želja i strast..al’ ne umijem, niti imam riječi ljepših, koliko god to želio. Zato njih spominjem, sve te velikane, zato navodim djela njihova. Oni su govorili, drugi govore danas, u ime svih nas ostalih. Oni su govorili i govore danas o voljenim našim, dragim, jedinim, majkama, sestrama, ženama.
Razumite i nas, voljene naše. Razumite sve naše strahove, naše brige, naše želje. Da nekada nismo toliko jaki, koliko god se upinjali i busali da jesmo. Razumite, zato, kada posrnemo, kada se spotaknemo,  kada vam se čini da vaši nismo ili da smo manje vaši nego što bijasmo ranije. Posrnemo, natjerani ili stjerani u kut, gonjeni snovima i željama da jaki budemo, na svijetu najjači, da dom i porodicu zaštitimo. I zapnemo, katkad. Ali, dignemo se mi, nastavimo dalje, upravo zbog vas. Razumite nas tada, muški ponos i muška čast borave u svakom od nas. Pa i kada vam samo ružu donesemo tog osmog marta, neku čestitku, to zaista jeste iz srca. Pravo iz srca. Ne zbog tog dana, zbog tog praznika. To je zbog svih dana, cijele godine, cijelog života. To je zbog svakog zagrljaja vašeg i pogleda toplog. To je zbog ljubavi vaše, to je zato što vam pripadamo srcem cijelim. To je zato što ne umijemo poput Jesenjina nizati stihove, baš kao kad vješte ruke nižu bisernu ogrlicu. To je zato jer ne umijemo poput Puškina pustiti glas do neba, dok se riječju svakom zavjetujemo da vaši smo potpuno, bezuslovno, zauvijek. Zato su oni rekli, zato su oni glas do neba pustili, u ime nas. U ime nas ostalih, koji bi pred armiju beštija i zvijeri stali zbog vas. U ime nas ostalih, koji bi mora preplivali i planine pregazili zbog vas. U ime nas ostalih, koji volimo, koji vam pripadamo, do daha posljednjeg.
Ne. Ne gomilah lijepe riječi, niti citirah ruske velikane, pakujući sve to u celofan muških strahova, emocija i ispraznih isprika, da bih vam ukrao praznik, da bih vam oteo osmi mart. Samo, drukčije ne znadoh reći ono što na srcu je. Ono što je u srcima svih muškaraca. Voljene naše…vama pripadamo, vašim rukama. Vi nas podignete kada posrnemo, kada se spotaknemo. Vi nam snagu dajete, vi smisao svemu dajete. Da ste nam žive, zdrave, lijepe, nasmijane, vedre. Zauvijek. I znajte da je sve tačno. Sve ono što Gorky ispriča o jednoj majci. Sve one ljubavi o kojima Jesenjin i Puškin pričaše, sve tako jeste, tako jako i tako snažno, tako srčano. I sva ona strast, sva ona želja, sva ona ljubav, koju opisaše, živi i iskri u muškarcima. To vam i mi govorimo, to vam pričamo, svakim dahom, svakim treptajem oka, svakim otkucajem srca. Zaista je tako. Sretan vam osmi mart, voljene naše…!
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *