Tri bilborda u BiH

Pronašli smo za vas jedan jako zanimljiv tekst o nasilju nad ženama u BiH, a piše ga Jelena Pralica za magazin Lola. Donosimo text u cjelosti.

”S vremena na vrijeme se zaljubim u nekoga. Ne nužno muškarca, naprotiv. I ne na seksualnom nivou, već, neću reći duhovom, ali jednom opšte prisutnom. Ono kad te neko dotakne prosto svojim postojanjem.

Tako sam ovih dana zaljubljena u Frensis Mekdormand (Frances McDormand), smrtno. Ne zato što je dobila “Oskara” pa da to bude čisto pomodarstvo, da se mene pita, dobila bi ona svake godine tu i još pregršt nagrada. Al me se ne pita. Al sam zapitala samu sebe, gledajući je nedavno u mraku banjalučkog bioskopa, kako je moguće da neko ima tolika muda.

Frensis sam gledala kao Mildred Hejz (Mildred Hayes), ženu koja u nekoj američkoj zabiti odluči da stvari istjera na čistac. Šta drugo preostaje majci čija je kćerka silovana i potom spaljena, a istraga mjesecima tapka u mjestu. Ništa, osim da je mjesto gdje se sve to odigralo nagna da cijelu zajednicu okrene protiv sebe, jer traži istinu, jer kao žena koja je pretrpila suprugove udarce, kao žena koja stameno gleda kako on u kuću dolazi sa djevojkom koja je malo starija od njene ubijene kćerke, al baš i ne zna da razmišlja, kao majka kojoj sin zamjera što svi u nju upiru prstom, kao ona koju progoni policija, ona koja je raščerečena na stubu srama, ona koja priznaje da je djecu znala da vozi pijana, ona koja nakon svega samo traži istinu – ko je silovao i ubio njenu kćerku i ko će da odgovara za to?!

Foto: Hilary Campbell / nytimes.com

Sve to je u “Tri bilborda izvan Ebinga, u Misuriju” (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri) i sve to ima smisla u ponekom filmu ili ponegdje gdje, ako sve zataji, pravdu uzmeš u svoje ruke. Kad imaš muda, i kad ne živiš u BiH.

Al nije to da mi ovdje u BiH to nemamo ili ne znamo. Ima tu jedna druga stvar. Frensis prodaje suprugovu kamp-kućicu da plati bilborde na kojima proziva lokalnu policiju da nije ništa poduzela. Kod nas, u BiH, nemaš nikakvo pravo da se petljaš u njegovu imovinu. Nemaš čak ni svoju, najčešće, iako ste pola vijeka proveli u zajednici. Jer, sve je, mahom, ne njegovo ime. Pa kad više ne ide pod istim krovom, on pod njim ostaje, a ti seliš u Sigurnu kuću, ako imaš sreće da ima mjesta.

Ali, ni Sigurne kuće kod nas nisu sigurne. Nisam to ja zlonamjerno izmislila, činjenica je da Sigurnim kućama u BiH nedostaje sredstava za funkcionisanje, uvijek. I da uvijek nedostaje kapaciteta, što će reći da nam ne nedostaje žena kojima je to jedini krov, dok nasilnik ostaje u toplini svog doma.

Foto: Libby VanderPloeg / nyt.com

I sve to ima veze s mudima, ne zato što ih žene u BiH nemaju, već zato i samo zato što smo UBOGA SIROTINJATo je početak i kraj svake priče o ženama u BiH i tome na šta sve pristaju i zašto se više ne bore za sebe. U tome što smo kao crkveni miš, nebitno dal’ nam vjera nalaže da idemo u crkvu ili drugu bogomolju, siromaštvo nemabilo koje zlo koje ti se natovari  ni vjeru, ni naciju, a vala ni pol. Biti žena, pa još biti siromašna, premise za zaključak da si malo je reći najebala. Ne zato što si gladna, to je nus pojava, već zato što si nemoćna da bilo koje zlo koje ti se natovari na vrat odjebeš od sebe i nastaviš živjeti ovdje ili bilo gdje hrabro i  dostojanstveno. Dešava se i to, ali samo ako imaš, jebiga, para za tu “skupu zabavu”.

Jeste li vidjeli onaj novi prikaz stanja u svijetu – bronzani smo, ljudi, po nezaposlenosti, samo su Džibuti i Kongo ispred nas, al vjerujem ja da ćemo mi i njih da potučemo. Koliko je to, znači, nezaposlenih, siromašnih žena. Onoliko koliko ih je u BiH i dalje u raljama patrijarhata, u raljama stereotipa da im je mjesto u šerpi, da je slobodno vrijeme ubudale potrošeno, da neko može da ih vrijeđa jer se šalio, da može da ih pretuče i ne brine za svoju guzicu, jer ga zakon ne prepoznaje.

Jel treba opet da spominjem da u BiH u zatvor ideš samo ako ubiješ ženu?!Znači, samo je smrt dovoljno jaka za to, premlaćivanja, zastrašivanja, uhođenja, prijetnje, napadi, sve to ne krvavi ruke kod nas i sasvim jasno šalje poruku svakom nasilniku – slobodno je tuci, samo pazi da je ne ubiješ.

Za silovanje je kazna dvije godine zatvora. Ako se lijepo ponašaš, eto te napolju mnogo prije. Ona će svakako, najčešće, da ćuti, jer zna da će ako nšto kaže, ona da bude osramoćena. Tako ti je to kod nas – on pojede koji obrok o našem trošku i naodmara se u toploj ćeliji, ona doživotno živi odbačena.

Foto: tuftsmagazine.com

Biće i danas kod nas pregršt analiza, statistika, pokazatelja, ukazatelja na stanje žena u bh. društvu. Te koliko ih je nezaposlenih, te koliko ih je neškolovanih, o nasilju da ne govorim. I danas će mnoge organizacije i grupe da ukazuju na to. Al to je sve što je u njihovoj moći – da detektuju, da ukažu, da nastoje da osvijesne one bez svijeti. Ali, nije njihovo, a to i ne mogu, da kroje stabilno društvo u kojem će svi živjeti dostojanstveno, a to znači da imaju mogućnost izbora.

Jer, samo ekonomski jaka žena može da bude samostalna, samo ona koja je materijalno obezbijeđena i koja ne brine kako će sutra da prehrani sebe i djecu, kako će sutra da plati kiriju za stan, a ne da zavisi od kapaciteta Sigurne kuće, da ne govorim o tome da je zapravo logično da ostane u svojoj kući, jer ćemo nasilnika da pošaljemo na robiju, samo ona koja ima posao, redovnu platu, dostatnu za normalan život. Za sve druge opaske na ovu temu, iskreno mislim da im nema mjesta. Da, postojaće uvijek i one žene koje uprkos svemu biraju život u paklu nejednakosti i nasilja, ali sam ubijeđena da bi mnoge već danas pristale da iz tog kruga izađu samo da imaju gdje i kako i od čega. Siromaštvo je dio naše biografije i, ubijeđena sam, početak i kraj većine ženskih patnji, ćutanja i trpljenja u BiH.

I vjerujem da je tu odgovor zašto je pokret #MeToo, koji svako malo potežemo, tako stidljiv. Nije to da mi nemamo svoje nasilnike i žene koje o njima treba javno da progovore, nije da mi žene ovdje nemamo muda, itekako ih imamo, mi samo nemamo mogućnost da kad se ogolimo na taj način nastavimo da živimo “normalno”, a to znači tako da ne zavisimo od bilo koga na bilo koji način. Žena koja je siromašna nema taj “luksuz”. Kod nas bi muškarci mogli lako da formitaju neki svoj #MeToo – i ja sam tukao, i ja sam dao otkaz, i ja sam silovao, i ja sam dobacivao, i ja sam istjerao iz kuće, i meni se ništa zbog toga nije desilo.

Zato svi naši bilbordi kojima pozivamo odgovorne da nasilnike i krivce tretiraju kako i dolikuje u BiH ostaju izvan nas. Jer mi imamo za koga da ih platimo, ali nemamo drugu stranu koja će da zastane pored njih, a ni čime da ih platimo. Jedino da kao Frensis uzmemo stvar u svoje ruke, uprkos osudi svih okolo. Ipak, kad pogledate njene bilborde, vidjećete da se pravila igre znaju i mogu promijeniti. Ne nužno u visokobudžetnom holivudskom ostvarenju, već i u ovom našem niskobudžetnom životu.”

Izvor: lolamagazin.com

Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *