Zašto fantastični roditelji podižu depresivnu djecu?

Psihologinja, koja je bila tek na početku karijere, primala je veliki broj pacijenata od 20-30 godina koji su patili od anksioznosti i depresije. I skoro svi do jednog govorili su da njihove mame i tate sa tim nemaju nikakve veze, ili su čak navodili koliko obožavaju svoje roditelje. U opširnoj analizi ona je ponudila izvore problema svojih pacijenata.

„Kao novopečena mama sa malim sinom, znajući za sva ona istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dijete, vratila sam se školovanju i stekla diplomu kliničkog psihologa”, započinje svoju ispovijest Lori Gottlieb u američkom magazinu ”The Atlantic”.

Svoj posao prihoterapeuta započela je u uvjerenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumjevanja i empatije njihovih roditelja.  A onda je dobila prve pacijente.

Poslije par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletjela je na pacijentkinju koja je bila sve osim osobe sa nedostatkom roditeljskog razumevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumjeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila sretna.

Dok je pokušavala da shvati svoju pacijentkinju izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je da dobija sve više i više takvih slučajeva. Na njenom kauču redali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili u vezama i uopšte patili od osećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze.

Štaviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.

U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospjeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovde? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi.

“Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom djecom i postarali su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja. Prosto sam im zavidjela kako su uspjevali da budu tako fantastični.” opisuje ona.

“A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali da primjenjujemo baš zato da naša dijeca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta.” Tokom školovanja, fokus je uvijek bio na nedostatku roditeljskog razumjevanja. Niko se nije zapitao, šta ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom djecom?

Moderno društvo je opsjednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna. Posmatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesretna tokom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu sretni?

Lori Gottlieb navodi primjer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četvorogodišnjem sinu izbjegne da kaže kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primjetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, sačekalo ju je puno pitanja na koje je strpljivo odgovarala. Sigurna je da je postupila dobro jer mu je pokazala da ima povjerenja u njega da će umjeti da se izbori sa tim i na taj način učinila ga emotivno sigurnijom osobom. Da mu je prećutila, poslala bi mu sasvim drugu poruku – da ne vjeruje da je on sposoban da izađe na kraj sa lošim iskustvima. A upravo je to poruka koju današnji roditelji redovno šalju svojoj deci.

Ona citira dječijeg psihologa  Daniela Kindlona koji upozorava da djeca bez bolnih iskustava poput neprijatnosti, neuspjeha i napora ne mogu da razviju “psihološki imunitet”, kao i Vendi Mogel, kliničkog psihologa i autorku knjige “Blagoslov odranog koljena” koja radi kao savjetnik u školama širom Amerike. Mogel je primjetila da posljednjih godina na koledže pristiže sve više studenata koje žargonski nazivaju “šoljice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo šta nije po njihovom.

Navedeni psiholozi smatraju da roditelji ne žele da njihova djeca budu samostalna, jer sami pate od straha od odvajanja. Djeca im služe da popune emotivne rupe u  životima, i zbog toga nastavljaju da se upliću u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uveliko zagazila u zrelost.

“Danas roditelji ne mogu svoju usamljenost da rješavaju u okviru zajednice, jer je ona oslabljena, sve više je razvedenih, pa se u bijegu od izolacije oni okreću svojoj deci”, objašnjava Daniel Kindlon. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji drugari.  Takođe, oni imaju manje djece nego prethodne generacije roditelja, pa svako dijete smatraju dragocjenijim. Samim tim, od djece očekuju da im posvećuju više vremena, da više postignu, da ih više usreće.

Lori Gottlieb je razgovarala i sa Jean M. Twenge, autorkom knjige “Epidemija narcizma” koja se intenzivno bavila fenomenom “inflacije” samopouzdanja “Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam” objašnjava Twenge. A sa narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost . “Narcisi su sretni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univezuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode sa aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su specijalni i talentovani dok ovi ne poveruju da su bolji od svih ostalih.” objašnjava ona.

Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nisu u stanju da sarađuju sa drugima ili da se suočavaju sa ograničenjma. Na poslu očekuju da im sve vreme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritikuje niti da ne dobijaju stalne pohvale.

Gottlieb navodi kao primjer razgovor sa jednom učiteljicom koja je tražila da ostane anonimna jer roditelji očekuju da ona podržava njihovu vaspitnu filozofiju. Učiteljica svakog dana mora da se izbori sa roditeljima koji žele da se upliću u svaku razmiricu između djece, ne dozvoljavajući da ona bilo šta riješe sama, pa čak ni to ko će sljedeći da se igra sa autićem. Iako bi najradije djeci koja krše pravila – svađaju se, gađaju itd . jednostavno rekla “Prestanite odmah!” ona to ne smije jer bi dobila otkaz. Umesto toga, ona mora da razgovara sa njima, istraži kako se osjećaju, objasni im šta drugo mogu da učine sa tim osećanjima i pomogne da zajednički iznađu rješenje.

Djeca ne pristaju na postavljena pravila, a roditelji pod izgovorom “uvažavanja djetetovog mišljenja” odustaju od postavljenih granica. “Svake godine, roditelji mi dolaze da se žale: “Zašto moje dijete neće da me sluša? Zašto ne prihvata ne kao odgovor? A  ja im kažem: “Vaše dijete ne prihvata ne kao odgovor, zato što ne nikad nije vaš odgovor”.

Barry Schwartz, autor knjige “Paradoks izbora” smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralisana.

U studiji koju je sproveo sa svojim timom, djecu je podjelio na dvije grupe i tražio od njih da nacrtaju sliku. Jednoj grupi je ponudio da izaberu između 3 flomastera, a drugoj između 24. Crteži koje su crtala deca iz druge grupe po ocenjeni su kao lošiji, što Schwartz objašnjava time da su umjesto na crtanje, djeca sa više izbora bila fokusirana na biranje među mnoštvom boja.

Poenta je da se djeca osećaju sigurnije kada je pred njima manje izbora, kaže Schwartz, jer onda lakše mogu da se posvete određenim stvarima i ne misle na ostalo, što je vještina koja će im biti potrebna u životu. “Ne kažem da deca ne treba da isprobaju razne stvari, već da im ponudite razuman izbor. Većina roditelja kaže “Možeš se baviti sa čim god želiš, možeš odustati kad god hoćeš, možeš probati nešto drugo ako nisi sasvim zadovoljan ovim” Nije ni čudo što kasnije tako žive svoje živote, stalno tražeći savršenstvo, ne shvatajući da je “dovoljno dobro” najbliže savršenstvu što se može dobiti.” Psiholog Daniel Kindlon misli slično: “Poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo jeste da imaju puno pravo na savršen život”.

Lori Gottlieb poredi svoje djetinjstvo u kome nije mogla baš mnogo da bira šta je za večeru ili šta će se raditi preko vikenda sa onim svog sina, pred koga uvijek stavlja više mogućnosti. “Mi nismo ni očekivali da možemo mnogo da biramo, pa smo bili zadovoljni onim što bismo dobili. Kad bismo malo poodrasli, imali bismo više mogućnosti izbora i bili bismo im dorasli”.

Svoj osvrt na savremeno vaspitanje i njegove posljedice, Gottlieb završava jednom anegdotom iz svoje ordinacije. Naime, pošto je primjetila dozu nelagodnosti kod jednog od pacijenata i pitala ga u čemu je problem, ispostavilo se da on ima konfliktna osjećanja povodom dolaska na terapiju. “Moji roditelji bi se osjećali promašeno kada bi znali da sam ovdje” objasnio je. “S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da budem sretan. Zato nisam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovdje da bi bio sretniji ili razočarani što već nisam sretan”.

 

Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *