Sprechen Sie Deutch?

“..a, onako, buraz. Naglabam, znam koju prozboriti. Bio sam gore u Austriji kod daidže, radio na baušteli. Ima tome deset godina. Jebaji ga, pohvatao sam onda par riječi, isti je to jezik..” Odgovori mu, onako tiho, polušapatom, kao da ne želi da druge uši čuju. Nekih četrdeset i kusur moglo bi mu se pripisati, pa i blizu pedeset, ako bi gledali lice njegovo, a tako bi i ruke njegove potvrdile. Ispucale od zime, vjetra, sunca, od teškog rada. Kao da je znao o čemu razmišljam, ovaj drugi ga upita za godine. ” Trancika, buraz. Napunio okruglo, baš prošle hefte…Selma moja mi tortu napravila, znaš onu pravu, gospodsku..i došlo neke raje, fino smo posjedili…” Dalje nisam slušao. Tik uz njih sam stajao, na zglobu tramvaja, sarajevskog. Čuo sam sve dotad, htio ne htio. Više nisam htio, nisam mogao. Trideset? Bože dragi, pedeset bih mu dao. Skromni, skrušeni, čovjek, prerano ostario, koji moli poznanika da ga ubaci u grupu bauštelaca za Njemačku. Skromni, skrušeni, čovjek, koji se posramio što ne zna baš dobro taj njemački, dok mu iz očiju iskri nada da to neće biti neki problem, nešto nerješivo. Da mu to neće snove srušiti, to što ne zna baš dobro taj njemački. Skromni čovjek, prerano ostario, koji želi Selmi svojoj, koja ga kući čeka, saopštiti lijepu vijest, obradovati je. Čovjek, sa svojih trideset, okruglo. Trideset, a još dvadeset bi se komotno moglo dodati, licu njegovim i rukama njegovim.
 Izašao sam na narednoj stanici, ranije, samo da zraka uhvatim. Tijesno mi postalo odjednom, sve mi tijesno postalo..i tramvaj pun ljudi, istih lica, zgužvanih, svih tih umornih i praznih pogleda. I sam takav, zgužvanog lica, umornog i praznog pogleda..isti takav izletih iz tramvaja, kao u panici, kao u bjekstvu..I grad ovaj mi tijesan postao, odjednom. Grad moj, gdje rodih se, u kojem čitav svoj dosadašnji život proživjeh. I planeta cijela..Samo bih vrištao, samo bih vrištao iz sveg glasa. I bijesan i ogorčen i tužan..jadan, nikakav. Vrištao bih do neba, samo da tjeskoba prođe, da me jad i čemer popuste. Trideset…Bože dragi, pedeset bih mu dao. Sprechen Sie Deutch? Sebe zapitah. Zašto ja ne idem…šta više čekam? Zašto ne učim taj njemački, švedski, bilo koji..? Šta radim u gradu, punom umornih i ogorčenih ljudi, zgužvanih lica i praznih pogleda? Možda…možda da i mene Selma čeka kući, djeca..tada, možda i bih. Ne. Tada sigurno bih. Ali, opet…i bez toga…šta ja radim? Čemu se nadam? Šta više čekam? Ne znam…pojma nemam.
Volio bih da mogu reći svim mladim ljudima, talentovanim, nadarenim, obrazovanim, da ostanu. Da ostanu u gradu svom, u zemlji svojoj. Volio bih optimizmom zračiti, Bog mi je svjedok da bih to volio. Ali, ne mogu. Strah me da će ta mlada lica, nasmijana i vedra, preko noći postati izgužvana, životom satrana, da će umornih i praznih pogleda proklinjati sve one koji ih savjetovaše da ostanu. Strah me bilo kome takav savjet dati, mada bih volio…tako bih volio reći im da u Sarajevu ostanu, Mostaru, Prijedoru ili Konjicu. Tako bih volio sam sebi reći da prestanem takve snove sanjati. Jer, počeo sam i ja sanjati takve snove, u kojima nisam u gradu svom, nisam u Sarajevu.
Posebne poruke nema..još uvijek je i ja tražim, još od trenutka kada izletih iz sarajevske trojke, kao oparen, bez zraka, bez daha. Tražim, ali znam da ću srce svoje poslušati. Sanjam oduvijek, od snova i želja vlastitih ne treba bježati. Pa, ako u tim snovima više nema toliko mog Sarajeva, nije to propast svijeta. Bude nam i grad naš i zemlja i planeta cijela..sve nam to bude pretijesno, bude nam beznadno..Dom je tamo gdje jesmo sretni, sa onim s kim jesmo sretni. Srce će iz svega najbolju poruku izvući, pa tako i iz cijele ove priče. Srce treba slušati. I kad sami sebe zapitamo..Sprechen Sie Deutch?..tada ćemo znati odgovor. Tada će nam srce reći.
Piše: Edin Šatara
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *