Edin Šatara: Posljednji Mohikanac

Onaj jaki osjećaj žudnje za samoćom, za bijegom, pa makar na sat jedan ili dva. U šume, u planine, prerije, bilo gdje, tamo gdje ljudi nema. Potreba za mirom, za razgovorom sa samim sobom, isprovocira svakog od nas, s vremena na vrijeme. I godi, jel’de?
Godi mir, ta tišina, htjeli to priznati ili ne. Taman toliko da mozak od buke odmorimo, od silne buke koja nas svakodnevno smara, da misli razbistrimo. S tim osjećajem, s tom žudnjom, nekako ruku pod ruku, ide i buntovništvo. Ne može buntovnik biti onaj koji se u samoći ne snalazi, pa je čak i priželjkuje, s vremena na vrijeme. Pa kakvo god da je buntovništvo u pitanju. Buntovništvo, koje, u biti, pokreće svijet, ali koje zna i kočiti taj isti svijet.
Spadam u onu vrstu tvrdoglavih buntovnika, ako ta vrsta uopšte i postoji. Ako mi na prvu nešto ne legne, ako me na prvu nešto ne isprovocira da vidim, čujem ili pročitam, iako ogromna većina tome poleti, ja zategnem ručnu. Neću tada, baš tada kada svi ostali to žele vidjeti i čuti i pročitati. Ja ću sačekati, kada sve se slegne..ja ću poslije, nakon svih drugih.
Da, možda fulim i pravi momentum, možda fulim i smisao toga što treba vidjeti ili čuti ili pročitati, ali ću ipak sačekati. I tek tada ću svoj sud donijeti.
Eto, Paulo Coelho, recimo. Nisam još ništa pročitao, ama baš ništa, od tog brazilskog pisca. Čekam i čekaću još neko vrijeme…i pročitaću sve njegovo..a možda ću, nakon prve, samo odustati, sada nije ni bitno. Uglavnom, sačekaću još. Tvrdoglavno, uporno, možda i besmisleno, glupo, ekscentrično, al’ sačekaću još.
Isti nagon, isti taj osjećaj, me je, vjerovatno, nagnao da treniram i igram, još kao dječak, za neke druge fudbalske klubove, iako su, haman, svi ostali iz naselja trenirali za klub, upravo iz našeg naselja, iz naše mahale. Baš kao posljednji Mohikanac, koliko god teško je to porediti. Jer, baš se tako tada osjećah, kao dječak sa snovima i željama, golemim k’o Trebević. Baš tako se osjećam i danas, kao čovjek, sa istim snovima i istim željama, golemim poput istog Trebevića. Istim, možda malo dorađenim, obogaćenim, snovima i željama. Snovima i željama, u kojima Mohikanci i dan danas jašu prerijom, u kojima ljudi nisu uniformisani, svi kao jedan, u kojima ljudi ne moraju biti samo bezlični dio mase. U kojima tu masu, ipak, čine pojedinci, svaki sa svojim mislima, svojim idejama, koje ta masa ne proždire i ne guši.
Onaj jaki osjećaj da svoji moramo biti, svojom glavom misliti. I buntovnici biti. Samo tako možemo svijet pokrenuti, jer ga kočiti više ne možemo. Odavno naš svijet samo u rikverc ide.
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *