P.S.

Uvijek, ali baš uvijek. Pogled, začuđeni, ali sa smiješkom, kada kovertu spustim na pult. Službenici u pošti zaista se iznenade kada dođem da pismo pošaljem, razglednicu..
Oni stariji, već pred penziju, onako sa sjetom, prokomentarišu, uzdahnu. Oni mlađi, baš začuđeni, s upitnikom iznad glave, pa zar ima još ljudi koji pisma pišu? Uvijek, ali baš uvijek.

A da znaju, da samo znaju koliko volim papir uzeti, olovku, pa nanizati rečenice, nakititi, haman poetski, onako pravo iz srca, pa ga pohraniti u kovertu, s markicom sve potvrditi od koga dolazi i odakle dolazi. Da znaju, da samo znaju, koliko samo priželjkujem da u sandučiću ugledam neko za mene, dal pismo, dal razglednicu..Čisto za promjenu, kao mali predah, mali bijeg od telefona, računara, tableta..Da znaju, da samo znaju, koliko je to lijep gest, koliko je emotivnije, srčanije, iskrenije, nekome olovkom napisati misli svoje, osjećaje, želje ili pozdrave..

Znate kada ove emotikone kopiramo, na kraju neke poruke koju otipkamo na telefonu? Kao, s tim pokažemo i osjećaje, unutrašnje stanje, u tom trenutku..Kao, sve što dotad napisasmo i nije baš dovoljno, te s tim emotikonom opišemo kako se osjećamo, dal volimo, dal nam je smiješno, dal smo ljuti, iznenađeni..šta god. Baš kao post scriptum. Kao, ali ni blizu nije. Ni blizu nije onom osjećaju kada čitate nečiji rukopis, a haman da vas taj neko grli, najjače na svijetu, svakom svojom rečenicom. Ni blizu onom osjećaju, kada vam svaki zarez, svaka tačkica, svaka riječ, rukom napisana, suze radosnice provocira i dušu grije. Ne, ni blizu nije onom osjećaju, kao kada kovertu otvarate, čežnjom i nedostajanjem gonjeni. Ma kakvi, ni blizu nije..
I uvijek, baš uvijek. I znam da će ta službenica ili službenik, kod kuće pričati svojim bližnjim, da još ima ljudi koji pisma pišu, razglednice..I neka, neka se priča, sve dok je tako i pisama biće. Dok je papira i olovke, biće i riječi pisane, biće i pisama skupljenih u ladici i sve riječi, sve misli, koje srce stvorilo je, neće nestati s nekim virusom ili s kvarom na memorijskoj jedinici. I uvijek, baš uvijek, hvataćemo te tragove, pa i do samog  beskraja, čitajući i iznova proživljavati svaki zarez, svaku rečenicu.
P.S. Pišite. Pišite što češće, obradujte drage, voljene. Ljepše nešto ne možete pokloniti, kao kada nekom pismo pošaljete, pozdravite nekog razglednicom s nekog putovanja, nekome kažete da ju ili ga volite. Zaista ništa ljepše nema, sem samog zagrljaja, samog poljupca ili toplog pogleda. Zaista nema.
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *