Maleni lavovi

Mirjana. Moja učiteljica, koja me dočekala one jeseni, prvog dana škole, te mi zaželila dobrodošlicu. Doselismo se te godine u drugo naselje, pa me starci upisaše u treći razred u školu, smještenu tik do naše zgrade. Fina, draga, učiteljica, odmah mi je prirasla k srcu, tog prvog dana škole. Nekako brzo me je pročitala, usmjerila, podržala, ali i naučila mnogo toga. I tada sam piskarao, volio sam one pisane sastave, gdje sam puštao mašti na volju, gdje sam mogao svoju stidljivost, dječačku, potpuno potisnuti i tako reći svom razredu, cijelom svijetu, ko sam i kakve snove sanjam. Skontala je tu moju strast, hrabreći me da nastavim, da nikada ne odustajem od nečeg što volim, što me srećnim čini. Da, jedna gromada od pedagoga i prosvjetnog radnika. Od nje sam naučio šta je rečenica, prosta, proširena, od nje sam naučio kolika je snaga znakova interpunkcije. Između ostalog, naučila me je i šta je margina, primjetivši da volim sa strane zapisivati, praviti zabilješke na rubu stranica. Ako je na margini, dal’ nešto napisano, dal’ neka osoba, dal’ neki događaj, nije nebitno, nije nešto što ne vrijedi i nešto što nema svoju snagu, svoj značaj. Itekako ima i snagu i značaj, itekako je bitno, pa i bitnije od onog napisanog u tekstu i od onog obasjanog reflektorima i svjetlima kamera. To tada naučih, tim se vodim i dan danas.
Živimo u vrijeme kada su mnogi ljudi marginalizirani, potisnuti u kutak, u ćošak, gdje se svjetla reflektora nikada ne pale, gdje su mikrofoni uvijek isključeni. I ljudi i cijele društvene i socijalne grupe, pa i cijeli narodi. Živimo u vrijeme u kojem se sve dobre, lijepe, istinske vrijednosti ismijavaju i ruglu izvrgavaju. Živimo u svijetu, u kojem je empatija samo misaona imenica, gdje je ljudskost u ravni sa incidentom, poput bljeska potraje i nestane. Takvi bljesci, takvi incidenti, se, ipak, dese, što nadu daje. Takvi krikovi, svih ovih ljudi s margine, ipak se čuju, ipak nebo zaparaju onda kada je najpotrebnije. Tada se probude i ljudskost i humanost, tada empatija nije samo misaona imenica, tada ljudi pokažu da jesu s razlogom na ovoj predivnoj planeti, da ju zaslužuju. Svjedoci smo Arslanove borbe, lava malenog, za vlastiti život. Život koji traje tek nekoliko mjeseci, a koji je ugrožen od prvog dana. Toliko djece se bori za svoje živote, za normalno djetinjstvo, za normalan život. I ta djeca, ti maleni lavovi, fajteri, poput Arslana, dignu nas na noge, probude nas, glave podignemo sa skrušenih ramena.Ta djeca nam krik na usne donesu, krik do svemira što čuje se. Ta djeca, ti maleni lavovi, ljudskost u nas vrate, pa opet borci postanemo. Borci za bolji svijet, bolje društvo, borci za svu djecu, ugroženu na bilo koji način, borci za sve ljude stjerane u mračni kutak, na marginu. Tek nas ta djeca, ti maleni lavovi, natjeraju da ustanemo, da budemo svi kao jedan. Tek nas oni podsjete, svojom junačkom borbom, svojim srcima poput planine, na sve one istinske vrijednosti koje čovječanstvo baštini i koje mora njegovati. Mora, jer će u suprotnom nestati.
Naučih još onda, od svoje učiteljice Mirjane, da srce svoje uvijek slušam, da snove svoje snivam i otvorenih očiju. Naučih, još onda, da margina, u stvari, ne postoji. Postoji samo u srcima uskogrudih, samoživih ljudi. Postoji samo u srcima neljudi. A danas..Danas me Arslan i svi ostali maleni lavovi uče i podsjećaju šta čovjek je, šta srce je, šta ljubav je. Danas me, borba njihova i njihovih roditelja, u životu i drži i mom životu smisao daje. Ne dajte se, lavovi maleni. Ne dajte se fajteri, srca golemih poput planina. Krik, nas ostalih, do svemira čuje se. I vjera i nada i molitva i sva ljubav svijet.
Piše: Edin Šatara
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *