Kataklizma romantizma

Osmijeh na lice, kada joj izvučeš, nekim gestom, nekom rječju izgovorenom, napisanom. Kada joj cijelo tijelo srećom odiše, a zbog tebe, cijeli svijet joj na dlanu..a zbog tebe, bolan.
Kada joj radosnice niz lice krenu, kada ti u zagrljaj poleti, kada se najposebnijom na svijetu osjeti..a zbog tebe, bolan. I nije to jednom, dvaput u životu, to je stalno iznova, iz dana u dan, iz noći u noć. I ne mora to pričati, opisivati drugima, ne mora se hvalisati, jer to svi vide, to svi znaju. Svaki njen pokret, svaki njen pogled to kaže, takve žene se na ulici prepoznaju.
Takve žene zagrle sreću svoju, lahkog koraka kroz život koračaju, ljubavlju mirišu. Takvim ženama nepojmljivo je da sestre njihove, prijateljice, da druge žene, nikada cvijet nisu dobile, stih napisan, da ih nikada On za ruku uzeo nije i odveo na neko najobičnije mjesto i učinio ga najljepšim, najčarobnijim na svijetu. Takve žene sve rjeđe su, takvih žena sve manje je, polako izumiru, baš kao i Oni koji i jesu zaslužni za sreću njihovu.
 
Kada mu osmijeh na lice staviš, nekim gestom, nekom rječju izgovorenom, napisanom. Kada mu cijelo tijelo, svaki pogled, svaki pokret, srećom odišu..a zbog tebe, bona. I cijeli svijet mu na dlanu, poklanjaš mu ga, iz dana u dan, iz noći u noć. Kada mu radosnice niz lice klize, kada ti u zagrljaj leti, kada se najposebnijim na svijetu osjeća…a sve zbog tebe, bona.
Takav muškarac se hvalisati ne mora, sreću njegovu odaje svaki pogled njegov, svaki dah njegov. Takav muškarac lahkog koraka kroz život korača, na mjesečini pleše..Takav muškarac sreću svoju zagrli, zvijezde zajaše, oblake grli, takvog muškarca na ulici prepoznaju. Takvim muškarcima nepojmljivo je da braća njihova, prijatelji, da muškarci drugi, nikada to osjetili nisu, da za ruku nisu uzeti i odvedeni na najobičnije mjesto, a najljepše, a najčarobnije. Takvih muškaraca je sve manje, sve su rjeđi, takvi muškarci izumiru baš kao i One, koje i jesu zaslužne za sreću njihovu.
 
 Sreća i jeste u malim, svakodnevnim, običnim stvarima. Malim, ali kao svemir golemim. Svakodnevnim, stalnim, sve do vječnosti. Običnim, ali najljepšim, ali najčarobnijim. Ona i On kada nađu se, kada im se duše zagrle, tu ne smije sve da stane, da završi čim je počelo. Ona i On jedno drugom sreću daju, uzimaju i daruju svaki dah, svaki san, svaku želju. Drukčije ne smije biti, na manje ne smiju pristati. Kataklizmom ljubavi, kataklizmom romantizma, potpisujemo kataklizmu čovječanstva.
To je jasno kao dan.
Shares 0

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *