Kada dođeš…

Sa sjevera ćeš doći? Pa, vidjećeš, malena. Čim Kobilju glavu prođeš, pravo ćeš na Koševo udariti, na Zetru. I Trebević ćeš odmah vidjeti, sve one mahale, zbijene, skupljene u krilu njegovom. I Grdonj ćeš vidjeti, pa i sva brda oko njega, a i Breku i zgrade njene..Sve će ih, oko tvoje, pohvatati, čim se popenješ s Bara…i hej, vidjećeš porodilište, samo ako odmah skreneš pogled lijevo. Tu rođen sam.
I eto zašto za Sarajevo navijam, eto zašto te gnjavim o Hasetu, Sušiću i Bobanu Božoviću. I Zetru, čim prođeš, Alipašinom ulicom, već si tu, u šeheru. Park, onaj veliki, uz Drugu gimnaziju, razdvaja dvije džade koje spuštaju te u samo srce grada. Ona gornja, Kralja Tomislava, dovesti će te u Titovu, pa ti po volji onda gdje ćeš. Ova druga, rekoh već, Alipašina, ona će te do Skenderije dovesti..i onda opet po volji, hoćeš lijevo ka Čaršiji ili ćeš nizvodno, Miljackom, ka Vilsonovom. Vilsonovo je priča za sebe, to ćeš vidjeti, malena. I uvjerićeš se da nijedna moja riječ nije laž, niti je pretjerana opčaranost moja. I ljubav moja sva.
Da nećeš možda sa zapada doći, malena? Ako na tu kapiju pokucaš, zapadnu, Igman će te dočekati. Vidjećeš, nadvio se nad poljem, sarajevskim, baš kao čuvar, a pitom djeluje, borovi ga krase, nema on onih stjenovitih vrhova, kao što imaju sestre njegove, što naslanjaju se, s juga,  na njegova ramena.
No, poludi on, poludi Igman kada neko na grad udari. Pričaću ti o njemu i sestrama njegovim, vijekovi su mnoge priče i mitove stvorili. I vidjećeš, puknuće cijelo polje, sarajevsko, čim uđeš. I nebodere, novogradske..pa i onaj isti Trebević, sada u daljini, vidjećeš. I dolina, zlatna, koju Miljacka dijeli, sva će ti kao na dlanu biti. I eto zašto ga volim, eto zašto uvijek zadrhtim kada vraćam se, bio mjesec dana ili samo dan jedan odsutan. Tog trenutka, kada ugledam ga, ugledam dom svoj. I majku svoju, oca svog i brata i sve drage ljude. I kao da Čelebija šapće mi, kao da Monteno zapjeva mi, kao da Pimpek Plimu odrecituje mi, kao da huk pune Skenderije do ušiju stiže, a Mirzina Bosna pobjeđuje…Džaba, mogu mi reći šta god, ali srce udara, srce zalupa, malena. Uvijek. Baš uvijek.
Kada dođeš..a doći ćeš. I krenućemo, eto baš uz Miljacku, Vilsonovim, onako polako, nogu za nogom. I kada na Skenderiju dođemo, kako rekoh, haman smo u srcu grada. Pored FIS-a, onom uličicom, za tren oka smo u Ferhadiji. Da, onog FIS-a, o kojem ti pričah. Ne prođem nikada, ali baš nikada, a da ih ne vidim za stolom, u hladu one bašte..i Pimpeka i Kemu i Mirzu..pa i pjesmu čujem, gitaru, huk navijača čujem..uvijek, baš uvijek. I pričaću ti, usput, dok Ferhadijom ka Čaršiji budemo šetali.
Sve priče, sve legende, sve istine i sve laži, o gradu ovom. Pričaću ti o njemu, a u stvari ću ti sebe otkrivati. Pričaću ti o Sarajevu, domu svom.
Kada dođeš..a doći ćeš. Dal’ sa sjevera, dal’ sa zapada, s koje god strane da dođeš, ovaj grad zagrliće te. Srcem cijelim.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *